Veliko svjedočanstvo Marine

Dragi Lorens,

počelo je davno, kao što kod mnogih palih bića najčešće započne, osjećajem praznine i bezvoljnosti, potreba za traganjem za onim što bi ju ispunilo, potreba za mirom čak i kada ne znaš Tko je onaj koji ispunjava žudnju duše, čime ju ispunjava, a još manje gdje se Taj koji ju ispunjava i daje mir nalazi.

Sada znam. I odmah dodajem: da sam barem znala ranije.
Naime, rođena u katoličkoj obitelji, tradicionalnih, ali, kako za sebe mnogi kažu, ne odviše praktičnih vjernika (gotovo bližima ateizmu, rekla bih) nikada nisam odgojem niti primjerom pomislila da je Bog put do ispunjenja bilo kakvih praznina i put do mira kakav bi uistinu trajao.

Po putu, tražeći i spotičući se, sve sam više tražila ispunjenje u neopipljivom. Iskustvo patnje bio je način na koji se žudnja za duhovnim probudila i u meni: kada god bi mi „za dlaku“ izmaknuo osjećaj ispunjenja u svijetu, mir za kojim sam žudjela, a koji sam vjerovala da se nalazi „tamo negdje“, jednako stvaran kao i kontinuirani nemir, zazivala sam Boga kojega nisam poznavala, ali koji je, vjerovala sam, negdje blizu, možda već u sljedećoj pročitanoj knjizi, u sljedećem videu na Internetu, u sljedećem licu na putu.



Traganje za odgovorima zaokupilo je sve moje vrijeme. Izvana, izgledalo je da tonem sve dublje svakim svojim razočaranjem, dok je iznutra bol rastuće praznine govorila da sam na dobrom putu, da odustajanje nije opcija, kao i očiglednu činjenicu da je bilo koja alternativa nepodnošljiva.

Gledajući unatrag, Isus mi je pružio mnogo prilika za susret s Njim, jednako kao i Protivnik. Pogađaš: nisam ih znala razlikovati, koliko god ponekad stvari bile očigledne. Moja je pala priroda uvijek usklađivala dioptriju prema mojoj nekvaliteti, neljubavi i pameti u koju sam se pouzdavala.

Ipak, kada bih bilo gdje uočila da je netko čak i naizgled miran, da izgleda kao da je pronašao sve ono za čim i ja žudim, sve ono što ti svijet ne može oduzeti, bila bih, barem trenutno, opijena i privučena onim što je izgledalo da ima. Protivnik je, sada to također znam, svaku svoju zamku uredio točno po mojoj mjeri. Puteva je, činilo mi se, bilo bezbroj, traganje je bilo iscrpljujuće, znakovi pored puta zbunjujući, a broj onih koji nude odgovore sve veći. Strah se gomilao, kao i neljubav prema svemu što me okružuje i zatvaranje u sebe i svoj uzak krug sličnih bića.

I tu je došla opasnost koju zovem „nasmijanim kršćanima“: izgledali su začuđujuće stvarni, nimalo licemjerni poput, kako sam vjerovala, onih čije sam sakramente, hladnu ozbiljnost i ravnodušje pomiješano s mlakošću dobivala cijelog svog lažnog katoličkog života, izgledali su kao istinsko Tijelo Kristovo koje će te prigrliti i dati ti otvorenog srca ono što, kako tvrde, imaju.
Za razliku od katolika, ovi su kršćani pjevali, smijali se, molili s tobom i za tebe, stoga je sve izgledalo opipljivo i drugačije: izgledalo je kao zajedništvo. Neke od njih, kao i njihove sudbine i svakodnevicu, poznavala sam od ranije, unutar vlastite šire obitelji. Znala sam da oni kod kuće, na našim obiteljskim okupljanjima ili u privatnim razgovorima nemaju ono što se činilo prisutnim na njihovim licima kada bi zakoračili u crkvu, no nisam dala da me to omete. Izgledalo je, ponavljam, stvarno.
Razgovaralo se o našim timskim okupljanjima, spomenutom zajedništvu i mom tada planiranom krštenju koje je vrlo brzo uslijedilo, blagodatima novorođenja kroz nauk Dereka Princea na kojemu i počiva misao zajednice i, u konačnici, o novom životu u Kristu, o spasenju već ovdje i sada, o raju u koji sasvim sigurno pristižemo svi zajedno, držeći se za ruke. Vidjela sam sve u svojoj glavi, uhvatila ponuđene konce vlastitom pameću i prigrlila učenje svoje nove crkve.

Vrlo brzo uslijedilo je krštenje u vodi, upoznavanje s temeljima protestantskog nauka, direktno suprotstavljanje katolicizmu koji je u zabludi i srlja u propast idolopoklonstva.Bitna je razlika jer smo se mi, kako je naglašavano u svakoj prilici, krstili. Objašnjeno mi je da je prihvaćanjem Isusa kao spasitelja moje duše i zatim krunom spasenja – krštenjem u vodi – započeo moj novi život i punopravno članstvo u zajednici koja me objeručke prihvaća. Nadalje, trebala bih se osjećati drugačije, očišćeno, izvučeno iz prljavih ruku svijeta i svog nekadašnjeg života, jednako kao što bih se trebala truditi da u novi život prizovem sve one koji su još uvijek u mraku i koji nisu primili Duha Svetog krštenjem te su time pod utjecajem sotonskih obmana i prvog grijeha. Sada, govorili su, kada sam nova osoba u Kristu, imam sve ono o čemu svi ostali samo sanjaju.

Dovoljno je samo vjerovati, prihvatiti Isusa i primiti Duha Svetog krštenjem.

Nakon toga, dani su prolazili, a ja se nisam osjećala izmijenjenom poput ostalih članova zajednice (barem sam vjerovala da se oni osjećaju drugačije i bolje od mene), nisam osjećala da sam sve ono što su oni tvrdili da sada jesmo - čisti, novi, krštenjem uronjeni u Efežane, što nas je izdvajalo od ostatka svijeta i držalo skupa. Osjećala sam se, naime, jednako kao i prije i bila istinski posramljena zbog toga. Nisam si to znala objasniti: pa ne činim li sve isto kao i oni, nisam li se odvojila od svjetovnih užitaka koja ne pripadaju novostvorenju, ne slijedim li upute i nisam li se, što je najvažnije, krstila? Ne bi li konačno tim činom sada sve trebalo biti drugačije? Zar me Isus ne voli kao njih? Što još želi od mene?

Kada bih odlazila u svijet sa službe, pa čak i kada bih se nalazila na slavljenju u svojoj kršćanskoj zajednici, nisam bila uvjerena da znam kako istinski proslaviti Krista i zahvaliti mu, a svoju sam nelagodu opravdavala time što sam još beba u Kristu. Je li pjevanje pjesama to napravilo za ostale? Je li njihova vjera ojačala notama i grljenjem? Susretima i ispijanjem kava u zajednici? Je li to bila svrha svega što je Krist od nas želio? Vidi li On kako plešemo Njemu u čast dubinski prožeti idejom da smo već sada jedno s Njim?

I, najvažnije što me zaokupljalo: što se sada kada je Duh prisutan u meni nakon krštenja  radi s tim?

Agonija sumnje u moju punopravnu pripadnost svjetlu počela je divljati u meni. Po uputama – to su bile laži Protivnika, napadi i kušnje iz svijeta mraka od kojih se trebalo braniti vjerom (ne djelima). Ipak, objašnjenje me nije zadovoljilo: kako se ne osjećati prestravljenom pred naukom prema kojemu svaka osoba koju susrećem, s kojom živim, koju volim ili sam voljela, a koja možda više i ne korača ovom Zemljom, pripada vječnom prokletstvu koje će nas razdvajati i sada i kasnije, dok ja, evo, pjevam, veselim se, slavim i uživam izdvojena od njihovih paklenih muka u svom novom životu. Spašavam svijet stvarajući novi. Uputa je, naime, glasila da s njima, prokletima, gotovo više ne bih trebala ni razgovarati.

Uskoro su uslijedile i striktnije upute. Ukoliko postoji netko tko je, primjerice, počinio samoubojstvo, ne smijemo nikada moliti za njega, čak ga se niti prisjećati. On je, naime, sada u najvećim mukama, a zasigurno ne želimo takvu muku prizvati na sebe. Mi smo ti koji smo spašeni i udaljenost od svega i svih koji su u vječnom mraku i mukama prokletstva treba biti našim ciljem, osobito onda kada je prilika na ovoj Zemlji za takve duše propuštena. Takvim se dušama ne treba niti obraćati jer je to otvaranje vrata pakla, jednako kao što se ne smije posjećivati njihove grobove ili, još gore, moliti za njih.

Pitala sam se što dalje: ukoliko sjedim s grešnicima (a ja to više, kako smo naučili, nisam), hoće li mi biti prigovoreno? Trebam li se odvojiti od svih koji odbijaju vijest o spasenju? Što konkretno raditi sa svjetlom koje, kako sam vjerovala, sada jesam i koje mi pripada? Osim, dakako, pjevati, biti sretan, odvojiti se od vječno prokletih.

Postoji li još nešto?

Uslijedio je strah da znaju za moja pitanja, da stršim i da sam kriva već i zbog samih misli kojima preispitujem ne samo svoju čistoću po vjeri, bjelinu koju sam stekla krštenjem i milost svjetla kojemu sam, kako mi je rečeno, sada punopravno pripadala, nego i njihovu. Pokušala sam zanemariti što jednako nasmijano i ispunjeno Duhom izgledaju i oni za koje sam iskustveno znala da su u mraku, da im se životi, jednako kao i zdravlje njih i njihovih najbližih, raspadaju. Inače, novac smo davali za potrebe uređivanja crkvenog prostora u kojemu smo se sastajali, a uglavnom se razgovaralo o blagoslovima unutar nas i naših života, o promjeni našeg disanja na bolje i svi su uglavnom radosno kimali glavama. Kako da išta od toga dovedem u pitanje? Mislilo bi se da sam posve u obmani napada Sotone i zloduha.

A onda sam, kako sam dane provodila slušajući propovjednike koji su mi bili preporučeni od strane osobe koja je spašena i koja me dovela u zajednicu, ali i mnogih drugih, čula i jednu uputu koju sam jedva dočekala, koja je odzvonila mojim bićem: širenje svjetla u svijetu koji je u mraku, davanje svega što si primio drugima. Slijed misli bio je u skladu s naučenim: spasila me vjera, imam sve o čemu sam sanjala, sada to samo trebam praktično donijeti svijetu koji je opterećen grijehom i nečistoćom koje u meni više nema. Povjerovala sam, naime, u lijepu priču da sam posve zaštićena od onoga što više nije dio mene, nije u meni i ne može mi ništa. Nije li o tome, uostalom, govorila Biblija? Nije li upravo to poanta Novoga zavjeta? I upravo to pripada sada i meni, novom čovjeku.

Činilo mi se da sam pogodila bit. Iskreno, kada sada razmislim, upravo je tu ležala kruna najveće opasnosti krivog učenja o novorođenju, a upravo sam tu uputu (vrlo plemenitu, ali opasnu unutar nauka koji sam prigrlila) platila u vremenu koje je uslijedilo, i to skuplje negoli ikada išta ranije.

Uvjerena u svoju dobrotu, svoju poziciju iznad svih onih koji nisu dio naše zajednice, u sve ono što je hranilo moju ljubav prema samoj sebi, uputila sam se u svijet vjerujući da mi se ništa loše više ne može dogoditi, da mogu biti svjetiljka koja svijetli u mraku bez da sam upoznala istinu o svojoj paloj prirodi, o odvojenosti od Boga koji je nesebična, žrtvena ljubav, o prethodnoj potrebi za promjenom vlastite prirode. Taj Božanski paket ljubavi, kao temelj za otvaranje očiju i upliv Duha, niti sam imala niti sam mogla steći svojim ranijim životom ili sudjelovanjem na slavljenjima, samo što ja svijest o svojoj opasnosti i posljedicama neimaštine nisam imala. Štoviše, ta bi svijest ondje izgledala kao krivovjerje, nevjera i sumnja u Isusa u punom svom sjaju.

Ako me pitaš za motiv služenja, onda bih ti rekla da sam spoznala poantu svega, dok sada znam da sam htjela zapravo, u skladu s tadašnjim naukom, dokazati svoju nadmoćnu poziciju među drugima, s obzirom da nikakva ljubav prema bližnjem, nikakvo nesebično trpljenje u središtu mraka kako bi ga ljubav promijenila nisam vidjela u životima svoje braće u Kristu. Još manje u svom. Naprotiv, sve što sam ondje vidjela jest izdvojenost i izoliranost u našim slavljeničkim skupovima i susretima timova, svojevrsni vjerski elitizam.

Vrlo brzo osjetila sam da moje izdvajanje i moje uporno sjedenje s grešnicima, bolesnima i potlačenima neće biti najbolje pozdravljeno u mojoj zajednici, štoviše, bit će osuđeno i smatrano grijehom; naime, spašeni smo vjerom, djela nemaju veze s tim, koliko god da su se spominjala jer ih i sama Biblija spominje, ali ih u životima vjernika kojima sam bila okružena nisam vidjela, nisam čula takva svjedočanstva, odnosno, nije ih bilo.

Kako je vrijeme odmicalo, svjedočila sam strašnim padovima osoba koje su me dovele u zajednicu, pogoršanjima njihovih bolesti, njihovih ovisnosti i mraka. Upoznala sam drugu stranu medalje, ono što se nalazi iza plesa, pjesme i osmijeha. Ništa mi nije bilo jasno, ali nisam se dala omesti: nauk koji mi je govorio da sam dobra i da svijetlim, da sam novi čovjek koji je, na neki način, sam sebi dovoljan i zaštićen od svega lošeg, odgovarao je mojoj pasivnosti i ne-Ljubavi, mojoj poziciji kršćanina u mlakoj sivoj zoni. Dakako, odgovarala je i Protivniku jer mi je upravo u toj mlakoj poziciji na čelu bila oznaka mete. Tada to nisam znala.

I tako, u svojoj „misiji“ paljenja svjetla u mraku, kako sam vjerovala, opremljena svojom novom prirodom stečenom krštenjem vodom i Kristom kao zaštitom (a zapravo u još većoj zabludi negoli ikada ranije i posve praznih ruku punih krivih shvaćanja i krive ljubavi), uputila sam se posve svjesno u ring s potlačenim bližnjima vjerujući da će već i moja prisutnost donositi ljubav koja transformira i obnavlja njihove živote (dok se moj vlastiti raspadao, o čemu, naravno, nije bilo potrebno brinuti niti promišljati jer sam ja novo stvorenje). Ljubav koju sama nisam imala i nisam mogla imati niti poznavati trebala je nekim čudom biti moj mač, zaštita, moja svrha, moja priroda. I dar svijetu. Isus je trebao biti tu negdje, onaj isti Isus kojega nisam poznavala.

Zabluda je imala katastrofalne razmjere: članovi u zajednici sramili su se priznati sebi i drugima da su loše (i loši) i time se očigledno usprotiviti nauku i polazištima crkve. Nosili su maske sreće, mira, blagostanja na slavljenjima koje su unazadile i prevarile ne samo njih nego i nas nove.

Primjerice, osoba koja je mene pozvala u zajednicu, osoba koja je novorođena i spašena, završila je samo nekoliko mjeseci kasnije na liječenju od teških psihičkih napada i bolesti, dok su one koje znam iz spomenutog šireg obiteljskog kruga i danas potlačene ovisnošću, što se iz dana u dan sve više pogoršava. Moram li spomenuti da i dalje aktivno sudjeluju u životu te zajednice?
Bila sam očajna, jednom nogom izvan svega, kada sam ih još jednom upitala (i danas to znam napraviti ponekad u našim razgovorima) što je sada naša uloga, sada kada smo upoznali Krista i kada koračamo s Njim. Odgovor je uvijek bio jasan: upoznavati toga novog sebe, biće koje je sada stvoreno, istraživati svoje nove mogućnosti i time rasti. Dakle, pogled je i dalje morao ostati samo i isključivo na samome sebi.

Nažalost,i ja sam u tom duhu krenula istraživati snagu vlastite „nove“ prirode i u sljedećim me dvjema godinama (od primitka krštenja pa sve do susreta s naukom Čiste istine) život doslovno rasturio na svim razinama. Izbjegavajući propisane zamke grijeha i slušajući krive upute, upala sam u najveću i najskuplju: vjeru o vlastitoj dobroti, o spasenju koje mi je dano bez djela, o zaštiti od Zla na koju imam puno pravo svojim ulaskom u novi život po vjeri.

Danas mi je jasna opasnost u koju me doveo krivi nauk jer ništa teže nije od onoga što sam kroz to doživjela u svijetu. Na svjetlu Čiste istine spoznala sam koliki je zapravo utjecaj Njegove milosti i ljubavi upravo patnja kroz kojom je bilo nužno u meni uništiti ne samo nekadašnju vezanost za svijet i okove vlastitih naslaga zla i sljepila, nego i novostečenu oholost bića koje vjeruje da je jednim činom postalo jedno s Njim, da je spašeno i posljedično posve usmjereno na samoga sebe i „darove u kojima prebiva“. Nesvjesno da postaje zatvoreno od bližnjih napaćenih duša koje mu, po učenju, predstavljaju neprijatelje.

Bilo je potrebno, sada to znam, kroz put patnje veće negoli one s kojom sam se susrela prije nauka o novorođenju, uništiti novostečene zablude i opasnu neistinu kako bih konačno spoznala da je Bog ljubav.

Da je Bog Otac koji je ljubav.

I ništa više nije bilo isto.


Hvala što postojite. Hvala što konačno znam kako izgleda zajednica. Kako izgleda Put.

***

Nastavak je, dragi Lorens, čudesan.

Patnja je dosegla, kako sam tada mislila, svoj vrhunac, no isto je tako, sada znam, dosegla i svoju svrhu. Slomljena na svim područjima i umorna od svih dotadašnjih potraga, konačno sam Mu zavapila... i ne, nisam mogla sama i ne, nisam Ga pronašla kako sam ranije smatrala po svojoj pameti. Tek kada me sve izvanjsko pokosilo, umanjilo, zavapila sam za Njim kao nikada ranije u životu, tražila da mi se očituje, molila da mi pokaže gdje se nalazi i zašto Ga i dalje ne vidim iako u svemu i svima tražim - Njega. Htjela sam da mi odgovori zašto je On za mene oduvijek skriveni Bog koji šuti. Priznala sam, konačno, u toj molitvi da mi ništa nije jasno, da nakon svih godina nisam pronašla odgovore o svojoj svrsi, a najmanje od svega – Njega, i po prvi put moja molitva nije bila sebično zahtijevanje niti bijesno prigovaranje što okolnosti nisu bile po mome i što sam po tko zna koji put izgubila smisao. Koliko je sve to bilo daleko od novorođenja o kojemu sam se naslušala, o krštenju koje sam primila, a koje nije napravilo nikakvu dobru promjenu u mom životu.

Molila sam Ga samo da mi pokaže da je tu i učini za mene to čudo odgovora.

Plakala sam cijelu noć, a sljedećeg sam dana otišla na posao. Naime, taj je posao bio moje dno u svjetovnom smislu, nakon njega zatvarala bih se svakodnevno od svega i svih, fizički i duhovno posve iscrpljena. Ukoliko bi Bog htio pokucati na moja vrata, vjerojatno je to moglo biti jedino mjesto gdje bi me mogao pronaći, nigdje me nije bilo. I ni za koga.

Toga dana kada sam iznenada morala mijenjati kolegicu na poslu te, da je sve išlo po planu, uopće ne bih izašla iz kuće, toga najtežeg dana na drugom kraju grada, samo ulicu dalje od mog doma, Ekipica se okupljala kod Jasne. Nakon druženja, jednako čudesno, netom prije zatvaranja fast-fooda u kojem sam radila, Stjepan je s nekoliko dragih duša odlučio, jednako neplanirano i iznenada, svratiti baš u moj fast-food netom prije zatvaranja i mog odlaska kući.

S jedne strane pulta stajao je, dakle, čovjek koji se smijao drugačije od ostalih, koji mi je izrekao nekoliko sasvim usputnih, lijepih riječi, dok je s ove druge, moje strane stajala posve slomljena osoba lažnog osmijeha koja je nepuna 24 sata ranije molila Boga da joj se očituje i da smisao i snagu za dalje.

Kako sam bila posve u neljubavi, sama i u apsolutnom nepovjerenju prema ljudima, čudesno je da je Stjepanova pojava ipak ostavila utjecaj na mene. Nešto je bilo u tom čovjeku, pomislila sam. Nenametljiv i ljubavan, upitao me nešto o poslu, je li mi teško i slično, a ja se, pak, nisam mogla oteti dojmu da je u moru ljudi koje viđam ondje sada odjednom u tom čovjeku, u njegovom pogledu i pogledu onih nekoliko s kojima je došao – ipak nešto drugačije, što god to bilo.

Kako smo izmijenili nekoliko kratkih informacija o nezaposlenosti i borbi s istom, o tome koliko već godina nakon studija bezuspješno tražim posao i kako se nakon završenog fakulteta godinama borim sa svim mogućim izazovima te mi je rad u teškim uvjetima nešto od čega se, nažalost, nikako ne mogu maknuti, ljubazno mi je ponudio pomoć i svoj broj telefona. Ponavljam da se, poučena lošim iskustvima, na ljude i njihove prijedloge i nuđenje pomoći tada nisam mogla oslanjati niti sam ikome vjerovala nakon svojih lomova po putu, ljubav u meni, naime, posve se gasila, kao i povjerenje u nju; ipak, nešto posve neobjašnjivo zasjalo je na tom licu, jednom od mnogih koje sam tih dana sretala na tom mjestu...

Kada mi je rekao rečenicu kojom kao da je pogađao moje tadašnje misli: „Ljubav se ohladila, ljudi nisu voljni prihvatiti pomoć, kao niti vjerovati da bi im netko pomogao bez traženja ikakvih protuusluga, samo zato što netko nekome želi dobro“, i kada je u nastavku te rečenice spomenuo Isusa i koliko mu rado služi, nešto se u meni ipak dogodilo. Dobio je moju pozornost, zahvalila sam i rekla da ću razmisliti,nakon čega je Ekipica srdačno pozdravila i otišla dalje.

Nakon njih pojavili su se svakodnevni kupci koji su stajali odmah iza i načuli razgovor o Isusu, narugavši se na temu Boga, ljubavi, ljudi koji ga spominju. Šutjela sam. U meni se pojavila cijela oluja osjećaja koje ni danas ne znam objasniti, pobuna protiv riječi ljudi koji su predstavljali sve ono čime sam okružena i čemu sam dopustila da zavlada mojim bićem, sve ono što ne želim biti. Je li moguće da se ti ljudi toliko razlikuju od onih u čijim sam očima vidjela nešto drugo, u čijim sam riječima osjetila nešto što tada nisam znala objasniti? „Ne, Oče, ja želim to nešto drugo“, pomislila sam.

I upravo u tom trenutku, dakle nekoliko minuta kasnije, dok sam boravila u tim mislima, Stjepan je ponovno prolazio s Ekipicom pored mog radnog mjesta, upravo sam zatvarala radnju, te mi je srdačno ostavio osmijeh, ponudu za pomoć oko posla i svoj broj telefona koji sam odjednom, još uvijek posve nesvjesna što se i zašto događa, prihvatila. U sljedećem trenutku uhvatila sam se, naime, kako mu ispisujem svoj broj i izgovaram da mi se slobodno javi, ja koja nisam bila u stanju povjerovati bilo kome bilo što, dotaknuti drugu osobu, stupiti s njom u kontakt, a kamoli razmijeniti brojeve s potpunim strancem. Danas znam koga sam prepoznala u Stjepanu, i odgovorno tvrdim da me riječi, koliko god profesionalno i privatno bile moja ljubav, nisu mogle dotaknuti, a kamoli otvoriti. Ljudske riječi ne.

Dotaknulo me nešto drugo u njemu, nešto što je nosio umjesto odjeće, nešto što mu je ucrtano u lice i kretnje, ono nešto čime je zračio.

Nekoliko je dana kasnije Stjepan održao svoje obećanje: javio se, proslijedio mi broj jednoga od članova Ekipice koji mi može pomoći u potrazi za poslom te me taj čovjek, Ivan,nakon razgovora poslovne prirode, pozvao i na druženje i upoznavanje s ostatkom grupe. Kako sam bila ponovno dirnuta iskrenošću i ljubaznošću kojom me i taj čovjek susreo, nešto što nigdje prije nisam vidjela, čula niti doživjela, onako zatvorena, nepovjerljiva, posve izolirana – svejedno sam se odlučila pojaviti.
Ulicu dalje od moje kuće dočekali su me ljudi čija me srdačnost jednostavno osvojila, ostavila bez daha, njihova ljubavnost bila je nešto na što nisam nigdje ranije naišla gdje god se kretala i nešto što ne možeš odbiti, koliko god zatvoren i izranjavan bio. Toliko je bilo drugačije, iskrenije, bolje.

Kada je Stjepan krenuo govoriti o Isusu, kada je Čista istina odjeknula tim prostorom i mojim bićem, kvartom, gradom, cijelom Zemljom, kako mi se učinilo, osjetila sam, po prvi put i nakon dugog i mučnog trajanja: ovo je moje čudo. Ovo je odgovor.
Nasmijala sam se u sebi i priznala Mu: „Stvarno, izgleda da ipak nisi Bog koji šuti. Ovo uistinu jesi Ti.“

***

Otad, osjećam, što god da se dogodilo, koje god kušnje mučile moje tijelo ili dušu, što god se pojavilo kao prepreka na putu, nikada neću zaboraviti kako me On dotaknuo kroz ljude u Čistoj istini, kako mi je objasnio gdje se zapravo nalazi Svemogući Bog, kako može istinski postati tvoj Otac i u čemu se ogleda značenje riječi čudo.

Jednako kao što sada znam gdje sam Ga pokušala pronaći, kroz kakve ljude i situacije i učenja i zašto Ga ondje nije bilo.
Zahvaljujući Čistoj istini – znam. Cijela oluja moje unutrašnjosti potvrdila mi je istinu, nisam morala pitati nikoga drugoga jesam
li na pravom mjestu. Razlika je bila golema.

***

Upoznavši u konačnici i tebe, Lorens, kao krunu cijele misije, prvo kroz aktivno slušanje i upoznavanje s naukom na Youtubeu, a zatim i uživo, dugo sam tako prebivala u osluškivanju svoje unutrašnjosti, načinu na koji te moja duša susreće. Nije bilo sumnje: da, ti jesi netko tko živi Krsta, tko nosi Njegovo ime u očima, u kretnjama, zagrljajima, u iskrenom upitu „Kako si?“, u prostoru u kojemu moliš i susrećeš ljude, u ljubavi koju nesebično daješ, u boji tvog glasa, u promatranju načina na koji se nesebično daješ.
Kao netko tko je imao priliku boraviti u različitim kršćanskim zajednicama i popratiti mnoge nekrščanske nauke, tvrdim da za cijelog svog života nisam osjetila, vidjela, dotaknulaniti poslušala ništa slično. Niti sam upoznala ljude kao što ste vi, osobito ti i Stjepan (moj anđeo na Zemlji, kako to volim reći).

Ne znam hoću li to ikada moći dovoljno naglasiti, ali osjećam se počašćenom što sam dio nečega tako velikog kao što je ova misija.
Zahvaljujem na svoj ljubavi koju sam dobila i koju i dalje primam. Nadam se da ću jednoga dana, slijedeći i trudeći se s pogledom na primjer koji nam vi ukazujete, i sama moći vratiti barem dio onoga što mi je Isus pokazao i dao kroz Vas.

Istinski vas poštujem i volim. I voljet ću vas sve više.

I da, nikada neću prestati zahvaljivati iz srži svoga bića, onako kako nisam nigdje ranije... na svemu.

Vaša Marina