…cilo biće bi mi proplakalo. Ali od zahvalnosti. Samo mi se vratilo koliko sam nesretna i tužna bila i često sam razmišljala: „A zašto ja uopće živim, meni se na ovoj Zemlji uopće ne sviđa biti…
HVALA, želim ti reći hvala iz onog najčišćeg dijela moga bića. Čini mi se (ne čini) da je svaki put kada te vidim moje biće sve više okupano svjetlošću koju mi On odašilje preko tebe. Ja sam (nakon Bogoslužja) cijelim putem do kuće plakala iako o ničemu nisam mislila, ali kada god sam unutar sebe izgovorila HVALA Ti Isuse, kao i na Bogoslužju, cilo biće bi mi proplakalo. Ali od zahvalnosti. Samo mi se vratilo koliko sam nesretna i tužna bila i često sam razmišljala: „A zašto ja uopće živim, meni se na ovoj Zemlji uopće ne sviđa biti i razmišljala bih, pa možda da danas dođe kraj“. I onda bi najčešće rekla sebi: „Ajde samo jedan dan još izdrži, sutra će možda bit drugačije“. I tako su mi dani prolazili u nekom jadu, očaju, beznađu, gluposti i besmislu. Sićam se da sam ja mislim kod Dostojevskog procitala: „Ljepota će spasiti svijet“. I uvik sam se pitala ma koja ljepota, tražila sam je u nekakvim opipljivim, prolaznim stvarima u kojima nikada nije došla. Sad kada sam tebe upoznala i Krista kojeg si mi donio vidim koja i čija će ljepota spasiti svijet. I hvala ti, hvala na zahvalnosti koju osjećam jer me ta zahvalnost čini tako malom, a opet me drži u nadmoći naspram svega nevaljalog jer mi je fokus na zahvalnosti, na svemu što imam. Ja sam toliko bila fokusirana na ono što „nemam“ da nisam vidjela ljepotu svega što imam i zato HVALA, HVALA i HVALA.
Nikolina D.