Kada ćete čitati ovo svjedočanstvo želim vam otvoreno srce svima, znam kakva sam ja bila kada bih čitala nečije svjedočanstvo, rijetko koje bi me zapravo dodirnulo. Zbog pomanjkanja te žudnje i Ljubavi u mnogima, želim vam da u ovom svjedočanstvu nađete nešto za sebe, nešto što će u vama probuditi istu žudnju kakvu je u meni probudilo za Isusom. Želim vam da znate da ovo nije samo još jedno svjedočanstvo (kako bih ja to u svom prijašnjem stanju mislila), ovo je ukratko moj život, prepričan na nekoliko stranica. Ovo je sve ono najbitnije što me dovelo Isusu….
Još od seminara koji je bio u ljeti u glavi mi se vrti pitanje „Što je Isus učinio za mene?“, u smislu kakva je promjena nastala u mom životu otkako sam primila Krista i otkako boravim u Njegovoj prisutnosti. Dugo sam razmišljala o tome i tek danas sam dobila poziv iz nutrine da napišem svoje svjedočanstvo (unatoč tome što sam ga mislila davno napisati, sada sam sretna što je Isus još jači u meni, pa je i ovo svjedočanstvo utoliko punije i na veću izgradnju).
Cijeli život sam odgajana u katoličkoj crkvi, u toj vjeri, i snažno sam prianjala k tome. Uvijek sam se držala svog pravca u životu, nisam puno odstupala od svega što sam naumila i smatrala sam mnoge stvari u katoličkoj crkvi principom svog života (odlasci na misu, česte ispovijedi itd.). Ocu me približila situacija u mojoj obitelji (samohrani otac, sedmero djece, majka preminula sa mojih 5 godina) i situacija oko mene (moja kuma koja me osim tate, odgojila, uz svoj vrlo težak život, preranu smrt supruga i borbu za prehranit obitelj, sama se predala Ocu i vjerovala Mu cijeli svoj život). Kada sam krenula u srednju školu, krenula sam u Zagreb, a živjela sam u Kutini, moj „duhovni život“ je varirao iz dana u dan,
uglavnom je bio u usponu (barem sam tako mislila). Kako Zagreb ima mnoštvo mogućnosti ja sam se odlučila tada na jednu zajednicu mladih i na možda najbolju za to moje stanje. Bila sam dio zajednice mladih iz Karmela otvorenog tipa, nekoliko godina. Na druženja tamo sam odlazila redovito i revno tražeći nešto (tada nisam znala što). Odlazila sam na misu kada god sam stigla (ponekad svaki, ponekad svaki drugi dan), sudjelovala sam u svim crkvenim aktivnostima (čitanje, pjevanje, molitve, razmatranja, animatorske skupine itd.), odlazila sam na razne seminare, predavanja (vjerska), susrete mladih, upoznala sam mnoge zajednice – jednostavno sam stvarno bila u tome. Tražila sam konstantno nešto novo o Bogu jer me to ispunjavalo. NO, nažalost, samo trenutno, nakon nekog vremena osjećala bih prazninu. Svi ti ljudi s kojima sam boravila, nisu mi imali što za dati (sebično, zar ne?), nisam ih razumjela i koliko god se ja trudila, nikako nisam mogla povezati se ni s jednim od njih. Praznina je rasla iz dana u dan. Došla sam na fakultet i počela osjećati manjkavost, kao da sam po putu nešto izgubila. Osjećala sam se nesigurno u svojoj koži. Počela su me obasipati pitanja, naime, koliko sam ulazila u duhovno, toliko sam bila čvrsta u svijetu. Osjećala sam se super što sam u većini toga što činim uspješna, bavila sam se glazbom i to me „podizalo“. Imala sam vezu u kojoj sam bila donekle sretna, nije bila uvijek baš bajna, ali sam to nekako prihvaćala. Nisam bila svjesna da nisam super, nego da sam baš suprotno.
Došao je period kada sam se prestala intenzivno baviti glazbom i osjećala sam se još praznije. Počele su mi se javljati tjeskobne misli, prvo o meni samoj (nisam bila sretna u svojoj vezi, osjećala sam se kao da ne volim dovoljno svog dečka, nisam bila sretna što sam se prestala baviti glazbom, pa sam tugovala gotovo stalno zbog nedostatka pažnje koju sam dobivala na taj način), zatim o onome čime se bavim (je li to moj životni poziv, hoću li biti nesretna s time jednog dana) i naposljetku o mojoj vezi (što ako se jednoga dana probudim i shvatim da moj dečko nije osoba s kojom želim provesti svoj život, što ako se nađem u ulozi svog života koju ne želim). Ne doimaju se kao strašne stvari, ali kada čovjek u takvom neznanju gleda ljude oko sebe, koliko su nesretni, koliko se ne utječu ničemu, kako im se životi raspadaju kao kule od karata, bojala sam se da se to meni ne dogodi. Zli uvijek djeluje preko ljudi koji dolaze i govore kako je život grozan, kako su brakovi grozni, posao je grozan (u čemu i nisu skroz u krivu jer bez Isusa, ovo sve jest grozno 😊).
Mučila sam se svaki dan s tim mislima. Odlučila sam pitati svećenike na ispovijedima u vezi nekih od tih stvari i šire, no niti jedan mi nije mogao dati odgovor (danas sam svjesna i zašto). Konstantno bih ispitivala nakon ispovijedi kada bi svećenik rekao ljudski je griješiti, ja bih ga pitala, pa zar stalno moram ponavljati istu pogrešku? Kada mi je rekao da je bitno da se ja trudim i to je to, ja sam pitala, zar je stvarno to dosta? Zar je stvarno dosta da se ja trudim kao Sizif iako moj trud nema nikakvog roda????? „Kap koja je prelila čašu“ bila je jedna ispovijed na jednom od duhovnih susreta mladih u kojoj mi je svećenik suptilno savjetovao stručnu pomoć jer nije znao odgovoriti na moja pitanja. Jedino što sam ga molila da mi kaže jest zašto sam nesretna, zašto uz sve to što činim i čime se bavim ja još uvijek osjećam takvu prazninu u sebi, takvu prazninu koja je umarala um, praznina koja je samo rasla, kao rupa bez dna. Njegov pogled kojim me gledao na toj ispovijedi govorio mi je da ne zna što osjećam, da me ne razumije i da mi ne može pomoći. Shvatila sam tada da nešto u svemu tome ne štima. Prestala sam odlaziti na molitvena druženja, na susrete, na zajednice kojekakve i posvetila sam se samo suzama i tugovanju u molitvi, tj. više preklinjanju Oca da mi pomogne jer ne znam kamo dalje. Osjećala sam se užasno, praznina ujutro, praznina uvečer, ponekad neke doze osjećaja mira, ali kratkotrajne. Bila sam nesretna u potpunosti. Ono što me najviše mučilo jest to što je i moj dečko Marko bio uznemiren u vezi nekih stvari i nesiguran u vezi nas. Oboje smo bili malo izgubljeni. Nije bilo trenutka, a da ja nisam razmišljala čemu ovaj život, je li ovo u što sam vjerovala stvarno istina? Ako je, zašto sam nesretna? Grozno stanje života, grozno i hladno, kao da su svi oko mene znali nešto što ja nisam znala, tek kasnije sam shvatila da nitko oko mene nije znao bolje, zato se (dečko) mirio sa situacijom s kojom se ja nisam htjela pomiriti. Ja nisam htjela vjerovati da sam stvorena zato da bih se školovala, našla posao, rodila djecu, othranila ih i umrla. Možda će ovo zvučati sebično (hvala ti Isuse što si me preko te sebičnosti vodio), ali gdje sam ja u svemu tome? Koji je smisao da živim za nekog drugog? Tada mi to nije bilo jasno. Nisam to htjela prihvatiti, i to da ću još povrh svega toga možda i završit u paklu jer se ne osjećam dobro i ne osjećam kao da činim nešto toliko veliko za sebe ili druge da bih se izvukla iz toga. Što je s onima koji se izgube po putu, zar će oni svi završit u paklu? Znala sam da je nemoguće da je Otac nemilosrdan, stalno sam si to ponavljala, ali kada ne vidite bolje počnete se pitati je li to istina u što vjerujete?!
Moj je tata, za to vrijeme jedan duži period već slušao Loričine seminare i čitao Knjižice. Svi u kući smo se čudili tome, ali nitko se nije baš previše trudio sudjelovati u „njegovim seansama“. Sada sam svjesna da sam toliko sretna što je moj tata konstantno tragao za Istinom i na kraju ju je pronašao. A podijelio ju je i s nama (Hvala ti zemaljski tata 😙). Dugo sam odbijala ići s njim na druženja i slušati seminare, jednostavno sam razmišljala: imam ja previše svog posla sa samom sobom. A svaki sam se dan osjećala sve ispraznije i jadnije. Hvala Isusu što se sve odvilo tako kako je, da je moja sestra Antonija (koja je igrom slučaja – a ništa nije slučajno – taj period bila doma) otišla s tatom na druženja i seminar, te je počela pričati samo o tome. Vrh mi je bio kad me počela pozdravljati sa ‘Isus!’. E meni bi u tom trenu prošlo samo kroz glavu, šta sad izvodiš? Haha, kako sam samo blesava bila, sad vidim. Bilo mi je sve to čudno, ali sam jednostavno rekla: Oče, ili ću ja biti nesretna i propast ili ćeš mi Ti pomoći (sreća u nesreći jest ta što sam oduvijek bila priklonjena tome da je Bog moj Otac iako toga nisam bila toliko svjesna, ali sam znala da Mu se mogu obratiti, iako nisam bila sigurna čuje li uvijek moje molitve). U tom trenutku, kada sam iskreno zatražila od Oca da me vodi, Otac je uspio smekšati i poniziti moje srce, jednostavno me pustio da dodirnem dno svoje nesreće, toliko jako da kada je tata spomenuo da će biti seminar u Zagrebu, bez imalo oklijevanja sam pristala i odlučila otići. Znala sam, sad ili nikad. Prije toga je moja prijateljica Katarina otišla na dio seminara u Kutini, pa sam slušala njene dojmove i nju imala za podršku jer je i ona htjela dublje „ući“ u to sve. Stoga smo otišle zajedno.
Otišla sam na seminar, i svaka riječ koju sam čula kao da je samo punila moje srce, sve je polako sjedalo i imalo smisla. Ja vama ljudi ne mogu opisati koliko je taj osjećaj stvaran kao kada puniš praznu bačvu i gledaš u to kako se puni, čak niti to nije dobar primjer za ovo jer se ovo događalo u meni. Polako me punilo i odleđivalo, počela sam osjećati da sam živa. Gle Klara, sada si se popela na pozornicu svog života, više ga ne gledaš iz publike, no još nisam preuzela ulogu, tek sam bila na početku. U potpunosti me slomilo treći dan seminara kada nisam mogla zaustaviti suze zbog osjećaja sigurnosti i mira koji su me preplavili, osjećaja koje dugo nisam osjećala. Shvatila sam da ja ne trebam osjećati tjeskobu, da Otac želi da budem sretna i da je jedino što trebam Njegovo Kraljevstvo da bih prošla kroz ovaj svijet „neoštećeno“ u duhovnom smislu. Shvatila sam da je Otac i više nego živ u Isusu i da me stalno, ali stalno poziva, da žudi za mojim srcem i sve što sam trebala jest predat mu se. Kako je Otac divno djelovao, kako me doveo do Sebe i nije me ostavio samu, dao mi je Loricu koji me podučio početku, a onda me podučio i tome da mi je Otac ostavio svog Duha i da mi stalno priča. Lorens mi je pomogao da probudim svoju zakopanu vjeru i da ju stavim u pogon. Počela sam se preispitivati vjerujem li ja uistinu svom Ocu, vjerujem li ja da je On moj Otac, koliko se utječem Njemu? Vjerujem li ja da je Krist stvarno moj Gospodar, što to uopće znači za mene? Cijela bujica pitanja odgovorena je samo jednim nježnim imenom: Isus. Taj Isus Koji je umro da bih ja živjela, taj Isus koji je stalno uz mene, stalno me sluša, grli me kada sam sama, voli me konstantno i ne napušta me niti jedan tren mog života. Taj Isus, zamislite živi ne pokraj mene, ne u mojoj sobi već u meni. Zar si toliko velik i pun Ljubavi da evo sve ćeš umjesto mene napraviti, čak ćeš se nastaniti u moje srce, a ja zauzvrat samo trebam tebe Ljubiti. O moj Isuse, pa mene si našao, koja nisam dostojna odriješit remenja tebi na obući, a Ti si umro baš za mene, nije ti bilo bitno ništa već samo ja. Mene je to toliko oborilo da ja evo dan danas se ne prestajem diviti toj Ljubavi i nastojim pretvoriti se u Ljubav.
Tada sam i svog dečka Marka dovela na seminar, bio je tvrd prema tome, ali koliko god se trudio, nije uspijevao naći niti jedne „zamjerke“ onome što je Lorica propovijedao. Njega je polako odleđivalo, a rastopilo ga je pred kraj seminara kada je na svoje oči vidio iscjeljenje astme.
Oboje smo iz tame došli na svjetlo. Napokon sam pronašla Krista, ispunila sam svoju prazninu, ono što me nekada sputavalo sada je nestalo. Moja zavist (koja me razarala iznutra) se smanjila, a sada već i nestaje, moj odnos s Markom se stabilizirao i sada uistinu cvjeta (ali samo u Isusu i zbog Isusa, da nije uspio doprijeti do nas, vjerojatno bismo bili jedna gotova priča kao i mnogi). Toliko sam sretna zbog svega što je Isus učinio za mene, izvukao me iz tame, kada nisam imala izlaz, vratio me u život kada sam bila pred „smrću“, pokazao mi je tko sam, odakle sam, koji je moj smisao, Tko mi je cilj.
Moj život je bio kao jedna velika kutija puna bezvrijednih papira, kutija je puna, ali ničega. Takvo mi je i srce bilo, puno svega, a zapravo ničega. Shvatila sam kakvo sam siroče bila, zaista i jesam jer nisam shvaćala Tko je moj Otac. Kada sam shvatila da je Bog moj Otac i da je u Isusu umro za mene na križu, podnio svo moje zlo i pripremio mi put za povratak, jednostavno mi se srce počelo puniti Ljubavlju. Ponavljam, Netko je umro za mene, moj Otac je umro za mene, umro je kako bih ja živjela… to je Ljubav.
Može li postojati IŠTA veće od toga?!
Jedna me rečenica konstantno prati, a to je Isusova rečenica iz jedne knjige: „Svi te oni vole zbog sebe, jedino te ja volim zbog tebe“, šta kažeš Isuse????????? Je li to moguće da me niti jedan čovjek zapravo ne voli, voli sebe u meni, a Ti Isuse, samo Ti me voliš jer sam ja JA. Jer sam Tvoja, jer sam ovakva nesvršena posuda, puna rupa i brazdi glatka kada me Ti poravnaš i izbrusiš, sada sam svjesna kolika je to istina. Samo me Otac voli i to zbog toga što sam ja Njegovo biće, Njegova tvorevina, Njegovo dijete i konstantno me grli i prima k sebi. Znala sam što je Biblija, ali nikada ju nisam primala u ruke vjerujući da je to uputa od Isusa, sada znam da jest. Još od ranijih dana mi je ostala rečenica iz Ivana 3:30 – „On treba rasti u meni, a ja se trebam smanjivati“ . Kako sam žudjela da znam što to znači? Sada sam po putu u rastu s Isusom saznala što to znači. Ljudi, ta me rečenica oslobađa, kada dozvolim Isusu da me vodi, a ja da sam samo medij kroz koji će On pustiti svoju Ljubav, moje srce se samo puni i On raste, a sve ono ljudsko i svjetovno u meni, sve žudnje i želje nestaju, istapaju se kao vosak na vatri i isparavaju, jer uz Isusa opstaje samo Ljubav. Samo to je i dosta. Toliko toga sam saznala po putu, doslovno mi je davao onoliko koliko je moja tadašnja pamet mogla podnijeti, a i sada mi ne daje više no što mogu nositi.
Tako je Isus djelovao u meni. On je samo čekao, stajao je preda mnom i čekao da Ga ja pogledam. Ona situacija s Petrom kada je hodao po valovima, to vam je preslika mog života, Isus je samo čekao da pogledam u Njega i da hodam po valovima. O Isuse, hvala Ti, hvala Ti što me ljubiš i što rušiš sve granice, okvire i lažne utvrde mog života, što me ponizuješ i podižeš da jednoga dana uspijem doći k Tebi kao savršena posuda.
Nisam bila sama u tome svemu, Otac mi je zbog sljepoće mog srca pristupio kroz moje najbliže kroz moje prijateljice, moju kumu, a dao mi je i obitelj koja je krpala sve moje rupe, obitelj kakvu nema svatko, obitelj koja mi je bila utočište kada ga nisam nalazila, obitelj koja je bila refleksija mene same, svih mojih djela i nedjela. Otac mi je i dao osobu u život, Marka koji je podnio štošta s moje strane, koji je u svojoj nesavršenosti meni ukazao na moju, koji mi je došao kao poniznost na moju oholost, kao melem na moj život i koji me zapravo, a da tog niti sam nije svjestan stalno gurao prema tome da tražim Istinu, da radim na sebi, da se čistim. Tako si ti Marko djelovao na mene, tako ste svi vi moji najdraži djelovali na mene. Puno je još rupa i brazdi za krpanje, ali od sada pa nadalje će to Isus činiti, hvala vam na svemu 😙.
Po prvi puta u svom životu vidim što mi je činiti na ovom svijetu, po prvi puta imam potrebu braniti ovo što vjerujem, jer sada to znam, to je sada nešto što je postalo moj život. Znam da sam pronašla Istinu. Sada je prisutna samo punina mog bića.
A Lorens?
Kada mi netko kaže ime Lorens, ili me pitaju što „taj“ Lorens radi ili tko je on, to zvuči kao da je „taj“ Lorens neki sudac ili neki strogi profesor sa mrkom facom koji te sad cilja i gleda kako da te sruši. Haha, za mene je Lorens glas koji viče u pustinji „Poravnajte put Gospodnji“ Iv 1:23. Za mene je Lorica onaj koga mi je Isus poslao da Ga upoznam preko Lorice. Za mene je Lorens medij Isusove Ljubavi, „taj“ Lorens je onaj koji kada se vrata Isusove kuće otvaraju hiti s puta da stigne u zagrljaj Ocu. Lorens je Lorica, čovjek koji je čuo uputu iz Mateja 18:3: „Ne budete li kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko“ i eno ga, on je kao dijete i slijedi Krista. Da nije Isusa u njemu, ne bi ni mene bilo ovdje gdje sam sada. Lorens je onaj koji je dozvolio Kristu da ga upotrijebi, pa tako i ja želim, zato kažem: Evo me, Ti me Kriste upotrijebi. Hvala ti Isuse što si došao do mene, što nisi okrenuo glavu od mene, što si me očistio kada sam bila gubava, što si mi vratio vid kada sam bila slijepa, što si me okupao svojom Ljubavlju i vodiš me kroz sve što živim. To je nešto što mi nitko ne može uzeti. Priznajte samo onoga koji je umro za vas, jer kako moja draga Iva kaže „Cijena za tvoje tijelo je skupo plaćena“. Hvala ti Isuse, odlučila sam slijediti Krista i neću se vratiti više nikada 😊😊😊😊
S Ljubavlju mom Ocu i vama svima,
Klara Lešković
p.s.
Dragi svi,
Htjela bih samo nadopuniti svjedočanstvo s nečime što sam jednom bila rekla, a što nam je vjerujem svima na izgradnju. Ovo spada u onaj dio Isusovog očitovanja kroz ljude u mom životu. Lorica je jednom pričao kako on pamti djela Ljubavi koja mu je Isus kroz drage osobe učinio. Naime gledajući ljude, vidjela sam koliko su bez Ljubavi i prazni i koliko nemaju što dati. To sam najbolje vidjela kada sam bila bolesna. Tko me god vidio od ljudi rekao bi: “Bolesna si, bježi od mene!” I to baš zaboli … A Lorica, Lorica je osoba koja vidi da si bolestan, priđe i kaže ti: “bolestan si. Što ti se dogodilo sa dušom i kako ti mogu pomoći?” To je Isus kroz Loricu u mom životu bio kada sam bila bolesna. Takvo nešto može samo Isus.