Ugrabila me Tvoja Ljubav,
baš kao što sam Te i zaklinjao da bude.
Zavolio si me i nisam Ti htio umaći
niti odustati od Tvoje Ljubavi.
Predan sam i slomljen od pokušaja svoje volje
da po ko zna koji puta ti predajem sebe.
Mrzim Petra u sebi i prokleto srce
koje je u stanju toliko toga izreći
kad se malo približi Tebi.
Ne mogu vjerovati da stojim
uz proroka Posljednjih dana
uz mač posebno oštren
za prilike koje će nas snaći.
Ponekad drhtim od spoznanja
da sam u dometu njegove ruke
slušam ono što on od Tebe sluša
i jedem što on jede.
Kako je baš mene život pomilivao
da sam tu na Svjetlu ove Čiste Istine?
Kako je moguće da si mene pozvao
da prođem ovom stazom i doživim oslobođenje.
Meni si ponudio motku na kojoj pišu tri imena,
moje, tvoje i Misije Čiste Istine.
Rukom si mi pokazao moj dio vinograda
i blagoslovio moje nastojanje.
Kako je moguće da baš ja slušam
riječi Boga živoga,
da Tvoj Duh u meni teče i
mijenja moje srce.
Ti mi daješ da želim,
Ti činiš da žudim Tebe,
Ti dolaziš i ugrabiš me cijelog
kroz usnika Tvoje svete volje.
Znaš da ću pogriješiti,
znaš da ću pogaziti svoje riječi,
znaš da ću se probuditi s malom snagom
i da će me prokleti zaborav dostići.
Toliko ne želim čuti tog pjevca u noći,
toliko mrzim sud njegovog glasa,
no svaki puta ti si me ponovo dozivaš
i ne zaboravljaš ime moje.
Gledajući svoje grešno srce
gledajući slabost moje volje
gledajući kako sam još uopće živ i dišem,
vidim veličinu Tvoje Milosti.
Ta znam da voliš sve ljude,
znam da smo tvoje djeca
bez obzira na hirove naše pale prirode,
ali da me toliko voliš
i opet iznova prihvaćaš
ne mogu prihvatiti
bez da mi se glava spusti duboko dolje.
Što da ti kažem
il da ti opet obećam?
Ništa ne mogu niti je primjereno reći.
Samo ovaj osjećaj koji plače iz srca
da nikada odavde ne želim otići.
Frano O.