Bertha Dudde, br. 0444, 31 Svibanj 1938
OPRAŠTANJE GRIJEHA… I.
Kritički se promotrite i prepoznajte vaše grijehe… I ako ste sagriješili, apelirajte Gospodu za oproštenje i Njegovu milost… jedino to je pred Bogom pravedno (ili ‘Bogu milo’). Ali ako vjerujete da će Boga doseći neprekidne molitve, koje ne izviru iz dubina unutar srca… ako vjerujete kako Gospod jedino oprašta onima koji sebe smatraju kako su bliži Gospodu u njihovu životu zbog povlastice… koji su izmislili shemu po kojoj će svi grijesi biti sistematično odriješeni unutar specifičnog vremena… Gospod će vas podučiti drugačije… Kroz Spasiteljevu Božansku Ljubav vi ste stekli pravo da budete sposobni sebe osloboditi od vaših grijeha ako ih prepoznate u srcu vaših srdaca… iskreno se zbog njih kajete i istovremeno preklinjete Gospoda i Spasitelja za Njegovo Božansko milosrđe da vas oslobodi od tih grijeha… i onda čvrsto odlučite izbjegavati te grijehe za Ljubav Božanskog Spasitelja. Sve što osoba prepoznaje kako je pogrešno se njemu također mora gaditi u njegovu srcu, a ovo će, zauzvrat, rezultirati u njegovoj namjeri da izbjegava sagriješiti ponovno. Ako on povjeri, poput djeeteta, njegovu ozbiljnu namjeru njegovu Ocu da Ga on više nikada neće htjeti opet rastužiti tako što će počinjavati opet istu nepravdu… ako njegovo gađenje proizvede vrloduboko kajanje i namjeru da sebe poboljša… onda će Gospod sa Ljubavlju privući pokajničog grešnika k Njegovu srcu i oprostiti njegove grijehe.
Međutim, običaji i tradicije su bili uspostavljeni u svijetu po kojima čovjek može sasvim automatski biti odriješen od njegovih grijeha… I na taj je način na ljudskoj rasi bilo promicano jedno čak veće zlo i svetogrđe. Jer odriješenje od grijeha je postalo doista za vjeru uništavajuća loša navika budući se pojavilo na takav način, da je iskrenost srca bila doista spomenuta kao nešto suštinski važno… osim da je najmanji od grešnika učinio napor da uđe u potpuni kontakt sa Gospodom… da su u stvari sve formalne tradicije bile vršene ali da je stvarni čin oproštenja grijeha ostavio ljude pod utiskom da su izvršili njihovu dužnost… premda čovjekovo srce još nije bilo ispunilo uvjete potrebne za opraštanje grijeha kroz Gospoda. I na taj način je obmanjujuće učenje postalo rastuće više prevladavajuće koje je, u njegovom temeljnom principu i namjeri, doista dobro i plemenito ali samo uvodi ljude u naviku vršenja poslušne akcije čija vrlo duboka dubina nije shvaćena dovoljno ozbiljno a ipak je toliko neizmjerno prijeko potrebna za spasenje duše čovječanstvu… (Prekid)
***
Bertha Dudde, br. 0445, 1 Lipanj 1938
OPRAŠTANJE GRIJEHA… II.
Ni jednom ljudskom biću nisu dana sredstva da sam sebe iskupi od njegove krivnje grijeha… on će uvijek za to potrebovati Ljubav Božanskog Spasitelja. Niti sam čovjek ima vlast/moć da oprosti grijehe drugim ljudima… jedino ako on djeluje u njegovoj službi kao predstavnik vječnog Božanstva na Zemlji a srce druge osobe je potpuno iskreno, to jest, ako potonji apelira nebeskom Ocu za opraštanje u potpunoj realizaciji njegovog grijeha. Otud, volja zemaljskog djeteta je uvijek jedini odlučujući činbenik, a akcija Božjeg predstavnika je samo simbolični znamen čina milosti… Prema tome, čin priznavanja čovjekovih grijeha će stoga također uvijek biti potpuno beskoristan, čak ako je obaveza naizgled bila ispunjena, ako isto priznavanje grijeha nije poslano Božanskom Ocu u najsrdačnijoj molitvi za oproštenje u isto vrijeme. I, alternativno, takvo pokajničko priznavanje grijeha Ocu će također rezultirati u istinskom opraštanju grijeha bez ove ceremonije. Ljudi često više nisu svjesni koliko udaljeni su od stvarnog Božanstva, premda oni udovoljavaju svim očekivanjima nametnutim im od strane crkve na Zemlji… Nešto što bi trebao biti iskren srdačan postavljen uvjet je postao jedan potpuno mehanički čin… I stoga, takvo vršenje obaveza ne može uvijek rezultirati u istom blagoslovu… Ljudska srca moraju pronaći Boga, intiman kontakt sa Stvoriteljem i Iskupiteljem mora najprije biti uspostavljen, onda će Gospod dostaviti Njegovoj zemaljskoj djeci obilje milosti, tako da će Mu doći sve bliže i uskoro više neće željeti živjeti bez njihovog Spasitelja na Zemlji. Međutim, čovjek mora poduzeti prvi korak… svatko zna kada je sagriješio… I baš kao što je sam od sebe pronašao grijeh, on mora također pronaći unutarnju refleksiju/okrivljavanje… ako prepozna njegov grijeh, on će također naučiti kako ga prezreti, i onda slijedi kajanje i želja da bude oslobođen od krivnje… ali u tom slučaju molitva za oproštenjem će doći iz srca i također će doseći uho Onoga Koji jedini iskupljuje svu krivnju naračun Njegove velike Ljubavi (Isusa Krista).
AMEN
***
Bertha Dudde, br. 1482, 20 Lipanj 1940
OPRAŠTANJE GRIJEHA…
APSOLUTNA POUZDANOST POGLAVARA RIMOKATOLIČKE CRKVE…
RUTINSKE AKCIJE
Navodnim činom opraštanja grijeha se samo simbolizira/predstavlja ono što je Gospodin naučavao na Zemlji (= taj čin je samo simbol onog što je Gospodin naučavao na Zemlji). Ni u kojem slučaju nije nužno ispuniti formalnost pošto opraštanje grijeha u potpunosti ovisi o tome ka/koli-ko se čovjek osjeća krivim pred Bogom i o tome da on to prizna pred Njime u iskrenoj molitvi apelirajući za Njegovu milost i opraštanje od svoje krivnje. Formalnost je još jednom opasnost za dušu pošto će jedan čin biti automatiziran koji je, ili bi trebao biti, previše intiman da bi se učinio izvanjski prepoznatljvim. Čin javnog priznavanja grijeha može voditi do površnosti, do te mjere da osoba više ili manje slijedi rutinski čin bez da je ta/toli-ko iznutra ujedinjena sa Bogom da osjeća potrebu priznati Mu svoju krivnju grijeha. Sve što činite zbog spasenja vaše duše treba biti živo, a ceremonija poput te može lako rezultirati u beživotnom činu pošto nisu svi ljudi istovremeno ispunjeni sa Bogom kako bi Mu sebe otkrili u svim njihovim slabostima i krivnji grijeha. Ali to je preduvjet za opraštanje grijeha, sva vanjska djela su samo simboli onog (ili ‘samo predstavljaju ono’) što korespondira Božjoj volji ali ne (i) ostvarenje Božanske volje.
Kada vam duh Božji privuče/skrene pažnju na opasnost u koju se postavljate, vi mu se ne bi trebali suprotstavljati već bi sa cijelim svojim srcem trebali biti zahvalni vašem nebeskom Ocu na ispravnom (ruko)vođenju, pošto gubite jako puno snage ispunjavajući vanjske formalnosti, koju bi trebali iskoristiti za vaš unutarnji napredak. Iskrena misao pre/o-dane ljubavi će vam donijeti beskrajno više blagoslova nego gorljivo ispunjavanje crkvenih zapovijedi, koje su bile dane ljudima bez Božjeg odobravanja. Predstavnici ovih učenja su se još jednom sklonili (ili ‘još jednom su pribjegli’) iza od strane ljudi razvijene doktrine o apsolutnoj pouzdanosti poglavara Crkve u vezi s duhovnim zakonima.
Sve što je ljudima dano od gore je najčišća istina; međutim, kroz Njegove objave odgore, Bog jedino izražava Svoju volju ali On nikad neće htjeti kontrolirati ili koristiti prisilne mjere kako bi ljude učinio poslušnima. Jer to bi potpuno proturječilo zakonu o dobrovoljnom izbavljenju bića koji potjekao iz Božanske ljubavi i mudrosti. Zapovijedi koje su proglasili ljudi su uplitanje u Božanske odredbe… zapovijedi koje prisiljavaju ljude na izvršavanje akcija, iako je službeno njihova vlastita volja preduvjet, od strane Boga nikad neće biti smatrane ispravnim. Volja ljudskog bića ne može rutinski sprovoditi svoju aktivnost, u tom slučaju više nije slobodna nego je već zavezana od strane volje osobe koja, kao rezultat takvih zapovijedi, dodjeljuje ljudima specifično vrijeme za vršenje njihove dužnosti.
Ovo je ogromna ljudska pogreška/zabluda koja prijeti uništiti/prigušiti razvijajuće osjetljivo/nježno/delikatno sjeme unutrašnje čežnje za Bogom, osim ako blagonaklone akcije ljudskog bića ne postanu posebice dinamične i duhovno prosvjetljenje učini da on iznenada shvati istinsku Božju volju. Jedino onda će on biti u stanju osloboditi sebe od učenja koje, zahvaljujući ljudskom doprinosu, već značajno zastranjuje/odstupa od učenja kojeg je Isus Osobno dao ljudima na Zemlji. Čovjek obično teži ispuniti svoju obavezu (ili ‘svoje moranje’), a to je najveća opasnost za dušu… Jer on ne teži samosvjesno ka savršenstvu pošto mu je u stvarnosti dan plan kojeg nastoji sprovesti, a time što slijedi osnove koje su postavili drugi ljudi on zanemaruje svoj vlastiti psihološki zadatak a ipak je uvjeren kako živi život koji je ugodan Gospodinu Bogu.
AMEN